Đak Branka Gavelle

Vladimir Gerić (r.1928.) pripada krugu najistaknutijih hrvatskih kazališnih umjetnika
iz druge polovice 20. stoljeća. Njegov boravak u Varaždinu vremenski obuhvaća dva
značajna razdoblja procvata kajkavštine u teatru. Prvo razdoblje,  od 1956. do 1962.
godine, obilježeno je dolaskom glumaca, Gavellinih đaka, u  grad baroka, a drugo,
devedesetih godina 20. stoljeća prožeto je obnavljanjem kajkavskog kazališta.
Početkom kazališne sezone 1956./57. novi članovi drame varaždinskog Kazališta
postali su Sanda Langerholz, Branka Lončar, Žuža Egreny, Ivan Rogulja i Martin
Bahmec. Godinu dana prije angažiran je Martin Sagner, a 1957. mladom glumačkom
kolektivu priključili su se Zvonimir Jurić i Ivo Serdar. U stalni angažman iz zagrebačke
Akademije dolaze i mladi, netom diplomirani redatelji Mladen Feman, Slavko Andres
i Vladimir Gerić. Preseljenje talentiranih zagrebačkih akademaca, koji su diplomirali
pod vodstvom legendi hrvatskog glumišta dr. Gavelle i ing. Stupice, u mali Varaždin
odjeknulo je u Hrvatskoj. Mlade glumce i redatelje u Varaždin je uputio osobno dr.
Branko Gavella, držeći da će to biti vrlo dobro za njihov glumački i redateljski razvoj.
To se kasnije i obistinilo jer su svi napravili vrhunske glumačke i redateljske karijere.
Gerić je u Varaždinu ispekao zanat, režirao je ukupno dvadeset osam predstava i bio
autorom scenografija za čak trideset predstava. Uz scenografiju i redateljski posao,
Gerić se u Varaždinu počeo baviti prevođenjem književnih djela na kajkavski.
Kajkavski jezik bio je jezik njegovog djetinjstva.  U rijetkim intervjuima Gerić je često
isticao da su kajkavske govorne rečenice kratke, protočne, da „imaju brži hod“ te da
mu kajkavski dopušta velike jezične slobode u prevođenju. Kada je, 1962. godine,
politika ukinula kazalište i prisilila glumce da potraže druge sredine, Gerić se je
poput većine njih vratio u Zagreb. Tamo nastavlja karijeru kao redatelj na
Hrvatskom radiju, HNK-u Zagreb te kao slobodnjak.

Afirmacija kajkavštine

Drugim povratkom Vladimira Gerića u Varaždin, 1990. godine, započinje era pune
afirmacije kajkavskog izričaja u varaždinskom teatru. U kazalište dolazi na poziv
ravnatelja Marijana Varjačića, koji prepoznaje potrebu za kajkavskim repertoarom.
Gerić s oduševljenjem prihvaća suradnju te kao prevoditelj i režiser ispisuje noviju
povijest varaždinskog teatra najdugovječnijom i najuspješnijom varaždinskom
kazališnom predstavom svih vremena – „Bogi Ivač“.  Prema pisanju kazališnog
redatelja i književnika Stijepe Mijovića Kočana, „Bogi Ivač“ je predstava u kojoj
režiju ne osjećate, kao i da je nema – sve je to tako, prirodno i jednostavno, kao sam
život. U tome i jest osnova svake uspješnice! Izvođači su, naravno, jednako stup
uspjeha, osobito sjajni Ljubomir Kerekeš ,Tomislav Lipljin i Marija Krpan, kao
najveći promotori kajkavštine. Sve njihove uloge  prenesene su u zavičajnu frazu,
u materinski izričaj i domaći ambijent na kajkavskom području, i to je zasigurno
doprinijelo velikom uspjehu njihovih predstava.

Shakespeare na kajkavskom

Nakon „Bogog Ivača“ slijedile su nove kajkavske uspješnice Vladimira Gerića. Na
njegov poticaj uprava Kazališta naručila je od varaždinskog glumca i prevoditelja
Tomislava Lipljina kajkavizaciju Shakespeareove komedije „Mnogo vike ni za što“.
Lipljin je Shakespearea na kajkavski »pretočil« kao „Puno larme a za ništ“, a
premijerna izvedba bila je 1993. u Gerićevoj režiji. Godine 1994. ansamblu
predstave dodijeljena je Nazorova nagrada, a Ljubomiru Kerekešu Nagrada
hrvatskoga glumišta za najbolju glavnu mušku ulogu (Benedikt). Bio je to ključan
korak u oživotvorenju kajkavskog kao scenskog govora. Gerić je u Varaždinu
devedesetih režirao još nekoliko predstava, od kojih se posebno ističe drama Tužna
je nedjelja Petera Müllera. Na Festivalu glumca 1997. ona je proglašena najboljom
predstavom, a glumci Barbara Rocco i Ljubomir Kerekeš nagrađeni su za najbolju
žensku i mušku ulogu. U prikazima predstave poznate kazališne kritičarke Marije
Grgičević čitamo: „Režija znalački otvara prostor glumcu Ljubomiru Kerekešu, a
izvedba dobiva ritam njegova disanja i njegove pjesme. Uvijek nov i drukčiji,
Ljubomir Kerekeš drži sve niti u svojim rukama i glumačkom izražajnošću bogatih
nijansi nudi bezbroj iznenađenja, varirajući ton i ritam, izazivajući čas odstojanje i
smijeh, čas blizinu i sućut. Uz njega je također izvrsna Barbara Rocco….“

Varaždinski zet

Ljubav prema Varaždinu i kajkavštini kod Vladimira Gerića nije slučajna, on je višestrukim
vezama sljubljen za Varaždin. Njegovi roditelji bili su kajkavci iz Vrbanovca, sela kraj
Ludbrega, odakle su se 1926. godine, dvije godine prije njegovog rođenja, odselili u Zagreb.
Uz to, Gerić je varaždinski zet. Oženio je Blaženku Torić, kćer svojedobnog direktora
varaždinskog kazališta Ive Torića. U Varaždinu mu se rodila i kći Duška, profesorica
romanistike i prevoditeljica. A na kraju krajeva, u varaždinskom HNK je dobio svoj prvi
profesionalni angažman, što je Gerić izuzetno cijenio.

Kajkavski jezik se je u posljednjih desetak godina ponajviše zahvaljujući  Ljubomiru i
Janu Kerekešu udomaćio na pozornicama diljem Hrvatske.  Uvjeren sam da će u novom
domu kulture Kerekesh teatra pustiti još dublje korijene. Bogatstvo izričaja gradi se
kroz pojedince velikog srca.

Piše: Marijan Hižak