09 Nov (NE)kulturni mediji

   Nedostatak kulturne politike, manjak novca za kulturu te oskudno obrazovanje, razlozi su
sve manjeg interesa za ovu sferu društvenog nasljeđa. U proteklih 30-ak godina kulturni
sadržaji istisnuti su sa stranica medija. Područje kulture zamijenjeno je sa svijetom estrade,
spektakla i skandala te prilozima u kojima se “ekskluzivnim” i “senzacionalnim” sadržajima
pokušavaju privući čitatelji. Pod utjecajem tržišne logike stvoren je novi model estradnog
predstavljanja kulture, ali i svih ostalih područja života. Kultura je dobila status proizvoda
poput paste za zube ili grincajga na placu. Odlaskom u kazalište ne ostvaruju se više
temeljne odgojno-obrazovne vrijednosti. Dokle god društvo, politika, mediji i ostali imaju
odnos prema kulturi kao prema gablecu kojeg može ali i ne mora biti, kultura će biti u
zapećku. No, za utjehu, to nije samo lokalni fenomen, to je globalni fenomen. I kulturnjaci
ostalih zemalja EU bore se s istim problemom.

Generacije koje stasaju (čast izuzecima) doživljavaju kulturu kao nešto što je demode u
medijima i na društvenim mrežama.  Puno ih više zanimaju informacije iz rubrike „životni
stil“ ili „magazin“. Višestruko čitaniji će biti članak s nekim primitivcem iz reality-showa
nego kritički osvrt  kazališne predstave. Kazališna premijera prestala je biti medijski događaj.
Događaj vrijedan medijske pažnje postao  je domjenak poslije kazališne premijere, na kojem
su glavni likovi postali političari koji raspodjeljuju novac, bogati poduzetnici, bankari i ljudi
iz marketinga, dakle svi oni koji dolaskom na premijeru glancaju svoj ugled.

To je naša realnost. Iz svega možemo iznjedriti da su mediji u Hrvatskoj nedovoljno
zainteresirani za priče iz kulture jer se kultura ne predstavlja kao bitan segment društva.

Da li za slab interes za kulturu treba kriviti medije?

I mediji su poput kulture na tržištu. U posljednjih tridesetak godina došlo je do značajnih
promjena u radu medija, što zbog privatizacije, što zbog pojave novih tehnologija. Pojavio se
velik broj televizija, radio stanica, internet portala koji su uglavnom potpuno ispražnjeni od
bilo kakvog kulturnog sadržaja. Da bi opstali u brutalnom tržišnom natjecanju, medije zanima
isključivo čitanost i broj klikova koji donose interes oglašivača. Kvalitetni tekstovi ili nekad
uobičajeni kritički osvrti na rad umjetnika već dugo su u drugom planu.   Kazališna događanja
također se godinama nalaze na medijskoj margini koja je praktično nedostupna i nevidljiva.
Svjetlo u tunelu privatnih i javnih kazališnih kuća predstavljaju jedino društvene mreže koje
im omogućavaju besplatnu komunikaciju s ljubiteljima teatra.

Šira javnost suočena je sa situacijom da mediji diktiraju vidljivost kulturnih događaja.
Za razliku od vremena bivše države, nijedan medij nema stalno praćenje umjetničkih,
koncertnih i kazališnih događanja, a i kada se objavljuje, objavljuje se samo ako se plati.
S druge strane imamo fenomen,  medije, koji po tržnim cijenama naplaćuju objavu kulturnih
događanja,  strašno zanimaju privatni životi umjetnika. Ti isti mediji vole pisati o umjetniku,
ali ne o njegovom stvaralaštvu, o tome što on zapravo radi, već samo o njegovom privatnom
životu, s kim je oženjen, u kakvoj kući živi, ima li ljubavnicu… Slijed takvog pisanja je da nam
mediji stvaraju virtualne intelektualce, glumačke veličine, vrhunske slikare, pjevače. U toj
medijskoj igri onaj tko radi nešto ozbiljno u kulturi automatski je isključen, a onaj koji je
spreman ispričati lascivnu priču iz privatnog života jako je zanimljiv i vidljiv. Nažalost to je
uvrnuta i čudnovata zbilja.

U uvjetima kada se mediji vode zakonima tržišta, izazov je ostati atraktivan i relevantan te
prodati vijest čitateljima koje više zanimaju drugi sadržaji a ne kultura. Kao društvu trebat će
nam dosta vremena, jako ozbiljan i studiozan rad kako bi se svi ti poremećaji ispravili. Jedno je
sigurno, kulturi je potrebno dati više medijskoga prostora i vidljivosti.

Bogatstvo kulture gradi se kroz pojedince velikog srca. Budite i vi pojedinac velikog srca
– uključite se u kampanju Kerekesh teatra.

Kliknite: OVDJE

Piše: Marijan Hižak