Hrvatska glumačka ikona i jedan od utemeljitelja Kerekesh teatra Ljubomir Kerekeš u
svom životu znao je biti malo nevinašce iz Varteksovog naselja i žestoki roker u bendu
„Autoput“, desni bek NK-a „Poljana“ iz Poljane Biškupečke i Raskolnjikov u predstavi
„Zločin i kazna“,  nabrijani „White Stones“ i dimnjačar Štef iz omiljene monodrame
„Dimnjačar“, brižni otac i major JNA Aleksa Milosavljević u filmu „Kako je počeo rat
na mom otoku“, ponosan djed… i mogao bi tako nabrajati unedogled. Koliko je samo
truda, ljubavi i zanosa bilo svih ovih godina utkano u njegov život.

O spisateljskim, glumačkim, filmskim ili režiserskim dostignućima Ljubomira Kerekeša
se manje više zna sve, pa ću vam u današnjoj kolumni otkriti njegovu, manje poznatu,
strast. Ne, nije to ribolov, to je sport, posebice nogomet. Na sport se je Kerekeš navukao
još u najranijoj mladosti kada je živio s roditeljima u Varteksovom naselju.
Svakodnevno igranje nogometa s dečkima iz kvarta od jutra do mraka iza „plave“ zgrade
i blizina stadiona Varteks prerasli su u ovisnost.  Počeo je u NK-u Varteks kao pobirač
lopti, a dogurao je do juniorske momčadi. Onda je došlo tinejdžersko doba, vrijeme
kada hormoni divljaju i teško je razabrati kojem interesu se prikloniti. Muzika, nogomet,
gluma. Dilema do dileme, trilema. Odlučuje se za muziku. Osniva bend „Alkmen“,
a potpunu muzičku afirmaciju doživljava kao član rock benda „Autoput“. Bez obzira na
muzičke obaveze, Kerekeš ne zapostavlja i druge dvije simpatije, sport i glumu.
Vrijedno je zabilježiti da je nakon nogometne avanture jedno vrijeme igrao i
rukomet za RK „VIS“ iz Varaždina.

Upoznao sam ga 1981. godine na premijeri predstave „Vjerodostojni doživljaji sa psima“,
Ivana Bakmaza u režiji Petra Večeka. Na domjenku nakon premijere čestitao sam mu na
dobro odigranoj ulozi „Vučka“. Na moje iznenađenje, uzvratio mi je: „ Ja vas znam, ja
sam vam kao mali skupljal lopte na Varteksu.“  Zajednička ljubav prema kazalištu i
nogometu u međuvremenu je isplela jedno lijepo i iskreno prijateljstvo. Krajem 80-tih
Kerekeš je bio prvotimac NK-a „Poljana“ iz Poljane Biškupečke.  Jedne nedjelje “Poljana“
je igrala odlučujući susret s NK-om „Drava“ u Štefancu. Obećao sam mu da ću ga doći
gledati. Na utakmicu sam došao s prijateljima iz NK-a „Varteks“, tadašnjim tehničkim
tajnikom Stjepanom Cvekom i trenerom Brankom Ivankovićem. Gledatelji su nas
prepoznali pa su nas počeli ispitivati kojeg igrača želimo dovesti u „Varteks.“ Na upadice
smo odgovarali smiješkom, jer nas je isključivo zanimao naš prijatelj Ljubo kojemu smo
htjeli dati podršku.   U tom trenu nismo mogli naslutiti da će se brzonogi desni bek
„Poljane“ prometnuti u jednog od najboljih hrvatskih glumaca i važnog „dvanaestog“
igrača NK-a „Varteks.

 Sve je počelo s bravurozno odigranom ulogom „Bad blue boysa“ Čube u predstavi
„Dobro došli u plavi pakao“ koja se igrala u zagrebačkom kazalištu „Jazavac“ (danas
Kerempuh). Kultna predstava pobudila je veliki interes javnosti zbog protivljenja
predsjednika Tuđmana da se ona igra, slijedom animoziteta koji je postojao između
njega i navijačke skupine „Bad blue boys“ zbog naprasne promjene imena NK-a „Dinamo“
u „Croatia Zagreb“. Nakon premijere dogodio se neočekivan navijački obrat kojeg su
popratili svi hrvatski mediji. Pripadnici „Bad blue boysa“  oduševljeni s maestralnim
uprizorenjem Čube uručili su Kerekešu člansku iskaznicu navijačke skupine.  Kerekeš je
odgovorom iznenadio sve prisutne: „ Počašćen sam što vam se sviđa kako sam odigrao
„Bed blue boysa“ Čubu, ali ja sam vam oduvijek „White Stones““. Odjek na vrhunski
odigranu rolu navijača i odgovor Kerekeša preplavio je drugi dan sve hrvatske medije.
Nacionalna popularnost i učestali medijski nastupi pretvorili su ga u glavnog
ambasadora grada Varaždina i NK-a „Varteks“.

Kerekeš je uživao pratiti „Varteks“ na gostovanjima. Ukoliko je bio slobodan nije propuštao
niti jednu utakmicu voljenog kluba. Često smo na utakmice putovali zajedno. Vrijeme u
vožnji kratili smo razglabanjem različitih ideja za napredak kluba. Jednom prilikom
putujući za Vinkovce rekao mi je da je odlučio napraviti novu klupsku himnu u duhu
rock ‘n’ rolla. Žestoku pjesmu koja će biti puno prihvatljiva mlađim navijačima, za razliku
od postojeće himne „Bijelo-plavi“, autora Vlade Perkovića, koja je ima više šlagerski prizvuk.
Godina 1996. Stvaranje nove navijačke himne pokazala se vrlo zahtjevnim poslom. Pogotovo
stoga što Kerekeš, prvoklasni profesionalac, pedantan do boli, nije bio sklon nikakvim
improvizacijama. Studiozno je uobličio  tekst koji su mu pripremili navijači i napisao muziku.
Zadovoljan s urađenim poslom, okupio je u Tonskom studiju u Pribislavcu ekipu za snimanje,
Janov bend „Cold Snap“, pojačan za gitaristu benda „Crno perje“ i desetak najgrlatijih
„White Stonesa“ koji su mu trebali radi bučne kulise stadionskog doživljaja.  Za nepuna dva
sata himna „ I život svoj i sreću svu, ja ostavit ću Varteksu“ bila je snimljena. Stvaranje himne
je iziskivalo određene troškove, koje je Kerekeš sam bezrezervno rješavao ne želeći čuti da
mu klub vrati novce. Imao sam privilegiju što sam je mogao prvi finalno odslušati. Bio sam
oduševljen, dopala mi se je na prvu. Navijačka himna NK-a „Varteks“ koju je uglazbio i
otpjevao Kerekeš spada u red top hrvatskih navijačkih himni. Navijačka himna NK-a
„Varteks“ ovjekovječila je epohu njegovih najvećih uspjeha. Uz njene taktove i prodoran
glas autora proslavljali smo golove i velike pobjede protiv: Aston Ville, Heerenveena,
Brondbyja, Dinama, Hajduka, Rijeke, Osijeka……